Sada vise nije vazno gdje sam ja, a gdje si ti.Vazno je samo ono sto smo skupa gradili, polako,ali sigurno. Kao kocku po kocku davali smo dio po dio nase ljubavi, postovanja, razumijevanja, hrabrosti i zelje da bi stvorili nesto veliko, neunistivo i neponivljivo... Mi zajedno, ti i j, obicni smrtinci... Kako smo samo naivni bili i previse sigurni u sebe. Sta smo stvorili ni sam ne znam, mozda nesto sto se lahko zaboravlja, nesto sto nije vazno, ali ostavlja dubok trag u covjeku, kvari njegov do tada miran san i pomaze da izgubi vjeru u sebe, u ljubavi druge.. Znam da nema nas i da je sve otislo one kisne ljetne noci... Nestalo i pretvorilo se u sjecanje, ali nikad u zaborav. Nisam zeleo pustiti suzu, otkrili bi me, otkrili bi moju bol i ceznju za tobom. Suzu koju nisam pustio te noci vjecno me prati poslije tog, polahko ubijajuci i mene i ono moje, do tada neunistivo „JA“. Nije nam bilo sudeno, koga da krivim za to? Tebe ili sebe, sudbinu ili druge? Sebe , jer sam ti dao isuvise sansi isuvise ti prastao gresku za greskom , ili tebe , jer me nikad nisi dovoljno voljela. Nisu vise vazne rijeci koje smo jedno drugom govorili, vise nije vazan „onaj svijet“ koji smo stvorili zajedno, u kojem smo bili samo ti i ja i koji je mozda podignut u vrtlogu zelja, mozda... Sada su vazniji oni drugi koji su pomogli da ga srusimo... Ostao sam bez tebe, otisla si zauvijek i sa sobom odnela dio mene, dio zbog kojeg nikad vise necu voljeti, niti vjerovati u druge, ali mozda je i tako bolje. Doci ce i bolji dani i sve ce da bude vazno, iako cu te ja uvijek...ma to i nije vazno...
Rešid (Rešo)
Novembar je daleko odmakao,svakim danom je sve hladnije,uskoro ce i snijeg.Meni se baš i neda iz kuće izaći nigdje.Kao i obično sjedim pored prozora,gledam na ulicu,čekam hoćeš li se odnekud pojaviti,a duboko u sebi znam,da više nikada doći nećeš.Prođe tek poneka osoba,ili poneki zaljubljen par.ewo baš dok ovo pišem, gledam zagrljen i nasmijan par,nježno se ljube,kao što smo i mi nekada.Srce mi se cjepa,slike nase prošlosti listaju se jedna za drugom,a u glavi odzvanjaju tvoje nježne riječi koje si mi često govorila.Dali su bile iskrene u to nažalost više i nisam siguran,ali su bile nježne i slatke.Počinju se buditi uspomene na nas,naše sretne dane,a obruč tuge sve više se steže oko moje prazne duše.Suza mi se u oku sprema,ali je neću pustiti,neću pokazati nikome koliko patim.I samo da znaš,ovdje je još uvjek isto je sve,zapravo mnogo toga isto nije.
Naše ulice su zadržale svoj stari izgled,još uvjek u svom zagrljaju pod okriljem noći skrivaju sretne i zaljubljene,kao što su skrivale mene i tebe.
Još uvjek postoji i ona naša klupa,pod starom debelom vrbom,na kojoj smo urezali naša imena.
I ona još uvjek postoji,samo mene i tebe tamo više nema.Ni moji osjećaji se promjenili nisu,još uvjek te volim kao nekada.Srce mi ubrzano zalupa kada neko izgovori tvoje ime,ili kada čujem neku od naših pjesama.Samo ja,ja više nisam isti,mlad sam počeo stariti.Svakim novim danom,jedna nova bora na mom licu,i sve manje vjerujem u, ljude,život, i snove.Ali ko zna,možda će se vremenom promjeniti sve,izgled naših ulica,možda će isjeći staru vrbu,isčupati našu klupu,koja čuva uspomene na nas i našu ljubav.Jednu veliku ljubav,koja je doživjela tužan kraj.I mi ćemo se promjeniti,ostarit ćemo,imati kosu sjedu,bore na licu.Samo jedno se promjeniti nikada neće,to je moja ljubav koju osjećam prema tebi, i sjećanja na naše sretne dane.Ne znam ti više adresu ni broj,da bih ti ovo pismo poslao,ali ću ga pročitati vjetru,ko zna možda ti i donese ove moje riječi pisane perom bola.I rječi za kraj..Voljet ću te vječno Znaj..
Noć je već odavno pala na moj grad,jako je svježe a tako je vedro.Jos uvijek nisam legao,i ako su sva svjetla koja mogu vidjeti već odavno pogašena.Kao i obično sjedim pored otvorenog prozora,i kao da nešto ili nekoga čekam a zapravo,nemam koga niti sta čekati.Gledam u noć, u daljini vidim zvezde koje su potkovale nebo,puka je tišina čujem samo otkucaj sata okačenog na zid ispred mene,i cvrčka koji pjeva svoju tužnu pjesmu dole negdje ispod moga prozora.Tako bih rado zaspao ali ne san kao i obično neće na oci.Bit će ovo jos jedna noć ne prespavana,jos jedan docekan izlazak sunca otvorenih očiju.Slušam tužnu pjesmu cvrčka,kao da je bas za mene pjeva.Gledam u tamu,duboko u noć,polako padam u sanjarenje.Vidim njen lik,te plave oci,njenu plavu kosu,njen osmjeh.Smijesi mi se,i kao da siri ruke zove me u svoj topli zagrljaj,srce mi je počelo ubrzano da lupa,kao da želi iskočiti iz grudi.Čuj srce,pa zar ja to jos uvijek imam,zar ga ona davno nije pregazila i polomila???.Rado bih se zasmejao,ali mišici na mom licu odavno su se zaledili i skamenili.Dvije krupne suze krenule su niz obraze,brišem ih drhtavim rukama,i kao iz mržnje i bijesa pomislim,ma neću da patim,ko je ona da za njom patim.Prisjetim se svih njenih grešaka,svih njenih grubosti,i umjesto ljubavi na momente osjećam mržnju i bijes.Pomislim ima jos za mene sreće,ali istina nije takva,jer ja sam zapravo sretan samo one momente kada živim u prošlosti,kada sam u snovima sa njom zagrljen.Pa zašto,zašto se sve ovo meni dogadja?postavljam po ne znam koji put isto pitanje,i ne znam kome,samo znam da nikada nisam dobio odgovor.U meni se počinje miješati osjećaj ljubavi i mržnje,palim cigaretu drhtavim rukama,i kao da čekam hoće li mi neko šapnuti način kako da pobjegnem od svih sjecanja,tuge,bola,suza.Puka tišina je i dalje,gledam u cigaretu kako se dimi,ponovo padam u sanjarenje.Kao da negdje u daljini čujem njen nježni glas,nježne rjeci VOLIM TE BEBO NE MOGU VISE BEZ TEBE.Srce ponovo počinje ludu igru ubrzanog kucanja,suze krenuše niz obraze,osjećam veliku prazninu u ovoj jadnoj dusi.Jecavim glasom i kroz suze tiho izgovaram u tamu VOLIM I JA TEBE BEBO MOJA.Ni riječ vise ne mogu izgovoriti,jer su stale u grlu,a toliko toga ti imam za reci.Bacam pogled prema satu,već je 03:46,zaspati neću to znam,ali moram leci,iscrpljen sam a sutra je novi radni dan.Jos jednom progovaram u nadi da će vjetar doneti ti moje reci LAKU NOĆ BEBO MOJA MA GDE BILA I SKIM BILA.
Rešid (Rešo)
